Pjesnika Božidara Boba Dendu javnost zna po knjizi „Jednoj uspomeni na Herceg Novi”, ali i kao direktora Biblioteke za slijepe Crne Gore. O svojoj poeziji, radu i globalnim procesima Denda govori za „Dan”.
Na koji način ustanova bira izdanja koja će objaviti u audio formatu. Šta Vaši korisnici najviše traže?
– Naši korisnici vole da pročitaju sve što je aktuelno i traženo u najširem čitalačkom krugu. Vole i klasičnu književnost, ali i savremene pisce, tradicionalnu literaturu i avangardu, velike, istorijske teme i lakša štiva za razbibrigu... Jednim dijelom uzimamo u obzir njihove želje, dijelom riječ kritike, i napokon, jednim dijelom gledamo da proberemo etablirana štiva koja imaju snažnu obrazovnu misiju i jasan prosvjetiteljski i kulturni uticaj.
Vašu poeziju kritika, ali i kolege po peru, ocjenjuju kao „molitvenu, bogatu religioznim i realnim simbolima”... Kako vidite odnos religije (vjere) i poezije?
– Dogmatski i kanonski shvaćena, vjera može da ograniči i potisne poetsku kreativnost u situaciji kada se poezija svodi na slobodu izraza u formalnom i sadržinskom smislu. Međutim, svaki čovjek sa autentičnim opitom Vjere će s pravom ustvrditi kako ona zaista jeste prostor istinske slobode. S druge strane, ona je u isto vrijeme prostor kanona tj. obrazaca, čitaj pravila, kojima se definiše život crkve. Poezija, međutim, ne ljubi pravila niti bilo šta što na njih podsjeća, što pravila nameću, što obavezuje, upućuje, navodi. Neki pjesnici nijesu živjeli vjeru niti su stvarali u njenom ozračju, ali su napisali zapažena djela koja su važna. S druge strane ima onih pjesnika koji su stvarali isključivo zato što su bili nadahnuti vjerom i potaknuti na poeziju iz dubine svoga vjerom prožetog i produhovljenog bića. Ovdje imam u vidu prije svega hrišćansku, na prvom mjestu istočno-pravoslavnu vjeru. Imam sreću i čast da pripadam narodu čiji su najveći pisci i pjesnici u isto vrijeme bili veliki oci i učitelji crkve: Sveti Sava, Domentijan, despot Stefan Lazarević, Petar I, Petar II Petrović Njegoš, vladika Nikolaj Velimirović, mitropolit Amfilohije Radović... Svi oni napisali su epohalne, antologijske stvari i to baš zato što su pisali iz prostora omeđenih kanonima i učenjem naše Svete Crkve. I to im nije smetalo da postanu i ostanu genijalni pjesnici, a to su postali zato što su donijeli nešto novo i sadržinski i po formi. Oni su se spustili do najdubljeg kamena svoga bića i tamo na dnu, tamo u samom temelju i niže temelja, našli sebe i još nešto više i dragocjenije od toga - našli vjeru u Hrista Gospoda i Bogočovjeka kom pjevaju i o kom pjevaju. Njihovo pjevanje je zaista čin najveće i najljepše slobode. Slobode koja obezgraničava sve svjetove, sve međe i granice, slobode koja dolazi iz ljubavi i koja u ljubav odlazi i uvire.
Kako vidite budućnost malih kultura u sve globalizovanijem svijetu?
– U današnjem svijetu koji se globalizuje do krajnjih granica nikome nije lijepo niti lagodno. Jedino kreatori globalizacije, da ne kažem, novog svjetskog poretka, misle da mogu od svega toga imati korist. Ne volim nikakve teorije zavjera i sa punom sviješću o mogućim prigovorima s tim u vezi, govorim o tim procesima. Šta tek da očekuju male kulture, u brojčanom smislu male. Pri tome treba imati u vidu da su svi narodi na Balkanu mali i da bi ostali mali čak i da se svi ujedine. Globalizacija nije međutim ni ujedinjavanje niti ukrupnjavanje malih kultura u velike i najveće. Ona je neumoljiv i nemilosrdan proces obezličavanja nacionalnih kultura u kom te kulture ostaju bez sopstvene supstance, a narodi koji te kulture stvaraju, bez svoje prepoznatljivosti. Hrišćanski identitet Evrope nestaje i gubi se u poplavi raznih nehrišćanskih kulturnih matrica i kojekakvih društvenih narativa koji veoma efikasno dekonstruišu sve ono što je evropsku civilizaciju i kulturu kakvu poznajemo vjekovima, izgradilo i postavilo pred ljudski rod. Razvodnjavanje i rastakanje izvornih kulturnih i uopšte društvenih vrjednosnih obrazaca na kojima je Evropa utemeljena odvijaju se pred našim očima neprekidno, kao nepovratni proces a da mi kao da nismo u stanju ni da se pobunimo, a nekmoli da se suprotstavimo. Gotovo do savršenstva je definisan narativ koji unaprijed obesmišljava svaku pobunu. Ako počneš da se buniš, da ukazuješ kako nešto duboko nije u redu, već si sam sebe etablirao kao retrogradnu opciju kojoj ostaje samo da još dublje tone u blato.
A.ĆUKOVIĆ

---

Usavršavanje u dobru i u zlu
Kuda ide savremena književnost?
– Savremena književnost kao i savremeno društvo neprestano napreduje i usavršava se. Samo što se jedni neprestano usavršavaju u dobru i u vrlini, a drugi u zlu i pokvarenosti duha. Savremena književnost je, kad je autentična, dobra refleksija savremenog života. Ima dobrih stvaralaca koji pišu otvoreno i iskreno i njihovo stvaralaštvo je autentično i kvalitetno, ali za njih šira javnost ne zna. Niti se o njima piše niti oni dobijaju nagrade za svoj rad, niti imaju status kakav im priliči. Opšte je mjesto i nepisana zakonomjernost da najvrjedniji pisci i kulturni stvaraoci uopšte, uglavnom pripadaju avangardi. S druge strane stoje tzv. dvorski umjetnici koje „dvor” finansira i propagira jer im ovi idu „uz dlaku”. Pitanje je međutim koliko ih istinski uvažava i cijeni. Vjerujem da ih uopšte ne cijeni, već prezire.